Zamislite da svijet koji vidimo nije stvaran, da je stvarna samo naša percepcija svijeta. Ista situacija može se prepričati na onoliko načina koliko ljudi učestvuje u njenom opisu.
Kako je moguće da dvije osobe isti događaj dožive potpuno drugačije?
Naši doživljaji stvarnosti baziraju se upravo na našem iskustvu i dešavanjima koja smo doveli u uzročno-posljedičnu vezu. To ne znači da ćemo uvijek očekivati da naša ponašanja imaju isti ishod i da se događaji iz naše prošlosti ponavljaju, ali znači da ćemo koristiti već isprobane modele ponašanja u situacijama koje imaju slične elemente. Ovakvim ponašanjem nećemo uvijek doći do željenog ishoda, ali hoćemo do onog koju naš sistem očekuje da dobije kako bi se sam održao.
Svako drugačije djelovanje može nam unijeti nemir, osjećaj gubitka kontrole i strah od nepoznatog.
Ovaj vid anksioznosti potpuno je očekivan kada se suočavamo sa nepoznatim poljem djelovanja. Ukoliko nemamo slične elemente u ranijem iskustvu, ne možemo unaprijed osmisliti kako ćemo se osjećati u novoj situaciji i koje će ona posljedice imati.
Zato nerijetko biramo da ostanemo tamo gdje jesmo: da pijemo svakog jutra istu kafu, da u razgovoru sa prijateljima uvijek budemo savjetodavac, da smo uvijek tu da pomognemo drugima, da u konfliktnim situacijama uvijek zauzmemo ulogu mirotvorca i ostanemo dosljedni svojim provjerenim načinima i ušuškamo se u sigurnost koju takva kolotečina može da nam obezbijedi. Tako održavamo sliku o sebi izbjegavajući da se izložimo riziku i da dozvolimo sebi da doživimo nova iskustva.
Ali zašto nam je toliko važno da ostanemo dosljedni?
Jedan odgovor je da dosljednost pruža mnogo više od osjećaja sigurnosti. Ona nam omogućava da zadržimo kontinuitet slike koju imamo o sebi. Potrebno nam je da znamo ko smo, da možemo da predvidimo vlastite reakcije i da svoje ponašanje prepoznamo kao nešto što je u skladu sa onim što mislimo da jesmo. Na taj način održavamo osjećaj identiteta i izbjegavamo preispitivanje svega onoga što smo do tada izgradili.
Međutim, ta dosljednost nije i ne može biti dosljednost sebi, već dosljednost onoj slici koju plasiramo o sebi, a koja nam je toliko važna. Potrebno nam je da znamo ko smo i da ne iznevjerimo ni naša ni tuđa očekivanja, ali pritom ne uzimamo u obzir da je svaki čovjek proces za sebe i da se konstantno mijenja kako ulazi u nova iskustva.
Mi nismo nepromjenjive kategorije. Svako novo iskustvo predstavlja priliku da promijenimo način na koji razmišljamo, osjećamo, donosimo odluke i uspostavljamo odnose sa drugima. Ono što smo nekada smatrali ispravnim danas vjerovatno više ne doživljavamo na isti način. Prostor, odnos ili situacija koja nam je nekada ulivala mir i sigurnost ne mora da ostane takva i danas.
Problem je u tome što smo toliko usmjereni na održavanje slike o sebi da ne primjećujemo da se promijenio kontekst u kojem pokušavamo da je održimo. Očekujemo da stari načini funkcionisanja i dalje obezbijede iste rezultate, a kada se to ne desi, nerijetko pokušavamo još snažnije da insistiramo na njima. Jer preispitivanje znači da moramo dozvoliti mogućnost da ono što smo do sada mislili o sebi više nije u potpunosti tačno. Za ovaj tip promjene, potrebno je da dozvolimo sebi da budemo ranjivi, da prihvatimo i onaj strah od nepoznatog i dozvolimo sebi da isprobamo nove obrasce i izgradimo novu sliku o sebi koja je u većem skladu sa našim trenutnim identitetom i onim kome težimo.