Sjedite na svom kauču, pijete kafu i planirate svoj dan. Odjednom, osjećate knedlu u grlu ili kratak gubitak daha. Za većinu ljudi, ovo bi bile samo prolazne tjelesne senzacije. Ali za anksiozni um ovo je alarm za uzbunu. U roku od dvije sekunde u mislima se javlja jedno jedino pitanje:,,Šta ako mi se nešto desi“ i lavina je pokrenuta.
Kako od jedne varnice nastaje požar u organizmu?
Ovakvih primjera je mnogo, pa često kažemo da svako ima svoju anksioznost, a da sve liče jedna na drugu. Za početak, bilo bi korisno uputiti čitaoce da biti anksiozan ne znači „izgubiti razum“ i da anksioznost možemo razlikovati kao stanje, emociju, poremećaj... Još važnije, anksioznost se ne dešava tek tako, iz čista mira, već je rezultat jedne lančane reakcije koja se odigrava u nekoliko koraka.
Okidač je upravo ta nevidljiva varnica. Okidač može biti spoljašni, poput ulaska u prepun autobus, gužve u saobraćaju ili razgovora za posao. Međutim, okidač može biti i unutrašnji, a to je onaj kojeg najlakše previdimo. Umor nakon napornog dana, blagi pad šećera u krvi, osjećaj zagušljivosti u prostoriji sa slabom ventilacijom ili povećanje pulsa dok se užurbano penjete uz stepenice. Sve navedeno za opušteni nervni sistem ne predstavlja ništa posebno, ali za pobuđeni nervni sistem ovo je signal za početak analize.
Početak analize je zapravo momenat davanja značenja aktivirajućem događaju, on više nije samo jedan osjećaj ili jedna senzacija, on postaje varnica koja će zapaliti vatru. Tako na scenu nastupa interpretacija, pa umjesto procjene „Puls mi je ubrzan jer sam se peo/la uz stepenice“ um generiše najgora moguća scenarija, poput: ,,Nešto nije u redu sa srcem“;,Ovo je ponovo napad panike“;,Onesvijestiću se pred svima i svi će znati da sam anksiozan/na“...I to postaje misao koja ne traži dokaze, ne trpi kontraargumente, već dobija status neoborive činjenice.
A kada mozgu pošaljemo neoborivu činjenicu, on ne gubi vrijeme na provjere. Njega ne zanima da li se borite sa krvoločnom životinjom, da li je neko uperio pištolj u vas ili mislite da ćete umrijeti i izgubiti razum zbog napada anksioznosti. Mozak reaguje onako kako je stvoren da reaguje, aktivira alarm i sistem flight or fight (bori se ili bježi) preuzima komandu. Krvotok zapljuskuje talas adrenalina i kortizola,srce počinje da pumpa krv u velike mišiće, disanje postaje ubrzano i plitko kako bi se unijelo što više kiseonika, zjenice se šire i dlanovi se znoje. Praktično, vi ste spremni za borbu ili bijeg, iako možda i dalje sjedite na svom udobnom kauču i ne prijeti vam nikakva opasnost.
Ali, ni tada nije kraj jer sekundarna interpretacija zatvara taj začarani krug, pa tjelesne senzacije i simptome koristimo u korist prve interpretacije. To koristimo kao „dokaz“ da sa nama zaista nešto nije u redu, sav fokus prebacujemo na misao, osjećaje i senzacije, a time i naš fiziološki sistem pojačava tjelesne senzacije jer on zapravo samo dobija signal da je opasnost stvarna.
Sjedjeti sa svojom anksioznošću
Ne toliko mali broj puta sam čula da ljudi žele da ne osjećaju anksioznost i da ona samo nestane. Stvari nisu baš tako jednostavne i ne funkcionišu na taj način. Postoji jedan paradoks terapije: predajom do pobjede. Predaja ne znači odustajanje, niti iko u toj priči pobjeđuje, ali prepuštanje i prihvatanje poprilično mijenjaju smjer vjetrova i utiču na taj nevidljivi požar u nama. Naš um ne funkcioniše na način da ćemo mu narediti da ne misli, jer je to borba sa vjetrenjačama. Što se više opiremo i borimo, još više pojačavamo fiziološki odgovor, upadamo u prežvakavanje misli i usmjeravamo pažnju na sekundarnu interpretaciju. Pravilo živog blata je jasno: što se manje opireš veća je šansa da će te blato samo izbaciti na površinu, što se više boriš sa njim samo još više upadaš.
Rješenje je u posmatranju i mogućnosti da sjedimo sa svojim senzacijama, mislima, osjećajima i porivima, a da ne postoji potreba da ih suzbijemo, promijenimo ili u potpunosti uklonimo. Što više kontrole pokušavamo da uspostavimo, sve manje je imamo. Kada se stavimo u ulogu posmatrača i simptomu damo dozvolu da bude prisutan, da sjedi sa nama na tom kauču, mi mu oduzimamo glavno gorivo i fiziologija radi za nas. To je momenat kada možemo anksioznost shvatiti kao jedan self, dio nas, koji ima svoj prostor ali da nas taj prostor ne definiše. Um stvara misli, jer je to njegov glavni zadatak, ali nije svaka misao koju nam naš um isporuči ujedno i istinita. Pa, zamislite šta ste sve do sada u životu pomislili?
Kako nas pokušaji da se spasimo zapravo drže u zamci
Ranije, u tekstu, spomenuli smo par primjera. Prirodno je da će čovjek na anticipiranu opasnost reagovati i uraditi sve da je zaustavi. No, u svijetu anksioznosti nas svaki pokušaj spašavanja drži još zaglavljenijim. Izbjegavanje mjesta, ljudi, situacija, mijenjanje navika, konsultovanje sa AI alatima, pravljenje psiholoških „amajlija“, rekvizita, flašica vode, provjeravanje tijela, zapitkivanje drugih kako im izgledamo i tako u nedogled. Sve ovo izgleda bezazleno i često pruža kratkoročno olakšanje, ali i radi protiv nas. Kada primijenimo neko od ovih sigurnosnih ponašanja olakšanje pripisujemo upravo njima: ,,Ne znam kako bih izdržao/la da nije bilo vode“. Tako se širi začarani krug i uparuje još jedno ponašanje od kojeg postajemo na neki način zavisni.
Kako izaći iz začaranog kruga
Krug nije začaran sam od sebe, mi ga činimo začaranim. Anksioznost ne postoji u prirodi, nju stvaramo mi, naš um je mali proizvođać nje. Kada se samo malo odmaknemo i uđemo u ulogu posmatrača to nam daje mogućnost da sa određene distance posmatramo svoje misli, bez potrebe za borbom, sa perspektivom da naš um može misliti šta god želi, ali da mi i dalje možemo živjeti u skladu sa našim ličnim vrijednostima. Misao, osjećaj i poriv mogu živjeti i bez naše potrebe da nešto uradimo sa njima. To nam stvara prostor za nove perspektive i davanje novog značenja anksioznosti.
Put nije stići, put je putovati
Važno je da zapamtite: polako! Ovo nije put sa nekom krajnjom destinacijom, nije pokvareni zub koji treba popraviti, ovo je putovanje i prihvatanje života kao procesa. Anksioznost nije znak da ste slabi, anksiosnost je samo pogrešno podešen alarm koji se aktivira kada opasnosti nema. Oporavak ne znači da nikada više nećete osjetiti anksioznost, već da ćete naučiti kako da mu kažete:,,Vidim te, osjećam te, prihvatam tvoju poziciju, ali biram da živim život prepun vrijednosti“.