Iako sve više govorimo o mentalnom zdravlju, jedno od duboko ukorijenjenih shvatanja jeste da psihoterapiju treba započeti tek kada teškoće postanu toliko izražene da više nije moguće samostalno funkcionisati. Međutim, stručna podrška može biti korisna i u periodima kada osoba i dalje ispunjava svakodnevne obaveze, ali primjećuje da se određeni problemi ponavljaju, da postoji raskorak između spoljašnjeg funkcionisanja i unutrašnjeg doživljaja ili da dosadašnji načini suočavanja sa teškoćama više ne donose očekivano olakšanje.
Psihoterapija ne podrazumijeva nužno postojanje dijagnoze ili krize. Ona može predstavljati siguran prostor za razumijevanje sopstvenih emocija, preispitivanje uvjerenja, razvoj funkcionalnijih strategija suočavanja sa problemima i promišljanje odnosa sa sobom i drugima.
Barijere u započinjanju psihoterapije najčešće se ne mogu svesti na jedan uzrok.
Često je to unutrašnji proces u kojem se prepliću: potreba za podrškom, osjećaj da je potrebno sačekati da situacija postane znatno teža za podnošenje, održavanje slike o sebi kao snažne i samostalne ličnosti, stavovi sredine u kojoj osoba živi, kao i ambivalentnosti prema promjeni.
Stigma i strah od osude
Jedna od značajnijih prepreka u traženju psihoterapijske pomoći jeste stigma koja i dalje prati probleme mentalnog zdravlja. Ona se ne ogleda samo u otvorenim negativnim stavovima sredine, već i u suptilnijim porukama koje osoba usvaja tokom odrastanja; da o ličnim problemima ne treba govoriti, da osjećanja treba držati pod kontrolom i da je traženje pomoći znak slabosti ili nesposobnosti da se životne teškoće samostalno prevaziđu.
U sredinama u kojima se veliki značaj pridaje mišljenju okoline i očekivanju da se problemi rješavaju unutar porodice, odluka o odlasku na psihoterapiju može biti dodatno opterećena strahom od osude, ali i osjećajem da će samu sebe početi da doživljava drugačije – kao nekoga ko nije uspio da se izbori.
Kada se spoljašnja stigma usvoji kao lični stav onda govorimo o samostigmatizaciji. Osoba može vjerovati da bi traženje pomoći u psihološkom smislu bilo pokazatelj nemoći. Odlazak na psihoterapiju zapravo predstavlja sposobnost ličnosti da prepozna sopstvene potrebe i da odgovornost za ličnu dobrobit preduzme na konstruktivan način.
Uvjerenje da se samostalno treba izboriti
Uvjerenja poput „treba sam/a da se izborim“, „drugi imaju mnogo veće probleme“ ili „proći će samo od sebe“ mogu djelovati kao način očuvanja stabilnosti. Ponekad zaista pomažu osobi da nastavi da funkcioniše u zahtjevnim okolnostima. Međutim, uvjerenja koja su na početku služila kao mehanizam očuvanja stabilnosti, dugoročno takav način suočavanja može dovesti do: nagomilavanja stresa, emocionalne iscrpljenosti, anksioznosti, osjećaja usamljenosti i smanjene sposobnosti da izrazi svoja osjećanja.
Umjesto da prepozna da joj je potrebna podrška, osoba može osjećati krivicu ili stid zbog toga što osjeća. Spolja često djeluju organizovano, odgovorno i funkcionalno. Mogu ispunjavati profesionalne i porodične obaveze, biti oslonac drugima i djelovati kao da sve drže pod kontrolom, dok istovremeno doživljavaju izraženu unutrašnju napetost, iscrpljenost ili osjećaj nezadovoljstva.
U takvim okolnostima, sama činjenica da osoba uspijeva da obavlja svakodnevne aktivnosti, može postati razlog uvjerenja da je patnja opravdana tek onda kada postane vidjljiva i ozbiljno naruši svakodnevno funkcionisanje.
Ambivalencija prema promjeni: kada postoji potreba za olakšanjem, ali i strah od suočavanja
Jedan od važnih aspekata odlučivanja o psihoterapiji jeste ambivalencija – istovremeno postojanje želje za promjenom i otpora prema njoj.
Može željeti bliže i stabilnije odnose, ali se plašiti ranjivosti. Može biti nezadovoljna načinom na koji reaguje u konfliktima, ali se istvoremeno plašiti gubitka kontrole ili odbacivanja ako počne drugačije da postupa. Može osjećati da joj je potrebna podrška, a ipak imati utisak da još nije spremna da govori o ličnim iskustvima.
Ovakva ambivalencija ne znači da osoba zapravo ne želi promjenu. Često ukazuje na to da promjena, pored očekivanog olakšanja, nosi i neizvjesnost.
Psihološki obrasci koji danas stvaraju teškoće, mogli su u nekom ranijem periodu imati zaštitnu funkciju. Povlačenje je možda pomagalo da se izbjegne konflikt, pretjerana samostalnost da se sačuva doživljaj sigurnosti, a potreba za kontrolom da se lakše podnesu nepredvidive okolnosti.
Zato odluka o započinjanju psihoterapije nije samo pitanje motivacije i spremnosti za rad na sebi, već dio složenih unutrašnjih procesa.
Šta se dešava kada osoba ipak započne psihoterapiju?
Psihoterapija nije proces u kojem se od osobe očekuje da odmah bude spremna na promjenu, niti prostor u kojem mora da iznese sve svoje teškoće odjednom. Terapijski odnos se razvija postepeno, kroz saradnju, povjerenje i poštovanje individualnog tempa.
Važan dio tog procesa jeste i prepoznavanje funkcije koju su određeni obrasci imali u životu pojedinca. Jer ono što nam je nekada pomagalo da preživimo, u terapiji se može istražiti u kontekstu iskustava i okolnosti u kojima su nastali. Takvo razumijevanje može otvoriti prostor za razvoj novih načina suočavanja, ali bez dodatnog osjećaja krivice ili potrebe za samokritikom.