Za Terapeut.me piše Helena Bubanja, master psiholog i REBT psihoterapeutkinja pod supervizijom. U tekstu govori o faktorima koji mogu povećati suicidalni rizik, ulozi mentalnog zdravlja, značaju ranog prepoznavanja upozoravajućih znakova i važnosti pravovremene stručne pomoći.
Mentalno stanje čovjeka se oslikava kroz njegovo razmišljanje, zdravlje, način ponašanja i njegovu percepciju okoline, pa se može zaključiti da je mentalno zdravlje neizostavan dio cjelokupnog čovjekovog života. Svakodnevni život ljudi je ispunjen različitim događajima koji utiču na njih i izazivaju stres, stoga je psihičko stanje osobe odgovorno za to kako će čovjek da percipira određenu situaciju i kako će na nju da reaguje.
Suicid se dešava usled sniženja nagona za životom, a prvobitno je definisan kao svjesni i namjerni čin koji za cilj ima smrtni ishod. Međutim, kasnije se dolazi do zaključka da je suicid jedan kompleksan problem sa više varijateta koji mogu da isključe svjesnu namjeru, ali i smrt. Pravi se razlika između osobe koja je bolesna, sa izmijenjenim stanjem svijesti, u odnosu na osobu koja svijesno planira i izvršava čin samoubistva. Takođe, ni smrt nije uvijek nužna, jer se nekad dešavaju nepredviđene okolnosti koje sprečavaju fatalni ishod.
Kognitivno-bihejvioralna teorija i suicid
Kod kognitivno-bihejvioralnog modela postoji pretpostavka da su negativne misli i emocije rezultat sopstvene percepcije događaja. Tačnije, do anksioznih i depresivnih simptoma ne dolazi zbog same situacije, već zbog načina na koji ljudi doživljavaju tu situaciju. Pored racionalnih uvjerenja, postoje i iracionalna koja dvode do težih posledica. Na pojavu iracionalnih uvjerenja utiče porodica, društvo i kultura, a svako uvjerenje ima određenu afektivnu komponentu koja utiče na ponašanje. Iracionalna uvjerenja su povezana sa očekivanjima da osoba mora biti prihvaćena i voljena od strane bliskih ljudi. Prema kognitivno bihejvioralnom modelu suicid je razmatran kao svjesna namjera povezana sa emocionalnim, kognitivnim i ponašajnim elementima.
Faktori suicidalnog rizika
Suicidogena dispozicija i suicidogeni uzroci, odnosno faktori rizika, su potrebni za odluku o suicidu. Dosta se izučava o tome šta tačno uzrokuje suicid, ali još uvijek ne postoje precizni empirijski dokazi o tome kako i pod kojim uslovima određeni faktori iniciraju suicid.
Faktor suicidalnog rizika je varijabla koja označava veću vjerovatnoću za razvoj nepovoljnog ishoda. Faktori suicidalnog rizika podrazumijevaju sredinske i genetske faktore kao i njihovu uzajamnu interakciju. Posebno je istaknut značaj rizičnih i protektivnih faktora. Individualni, porodični i faktori iz sredine spadaju u grupu rizičnih faktora. Genetska osjetljivost, hronične bolesti, slabe vještine rešavanja problema označavaju individualne faktore, dok se pod porodičnim faktorima podrazumijevaju bračni konflikti, zanemarivanje, zlostavljanje i suicid u porodici. Faktori iz okoline koji mogu imati uticaja na suicid su: nasilje, rasizam, siromaštvo i nedostatak socijalne podrške. Što se tiče protektivnih faktora tu spadaju: religijska vjerovanja, duhovna orjentacija i program za liječenje psihičkih poremećaja. Istraživanja pokazuju da su faktori koji dovode do suicida uglavnom isti u većini zemalja, te da su u posebnom riziku osobe sa mentalnim poremećajima, osobe koje nisu u braku, osobe muškog pola, starije i manje obrazovane osobe.
Pol kao faktor rizika
Kako u savremenim, tako i u tradicionalnim društvima, postoje različita očekivanja koja se vežu za muškarce i žene, a to se svakako manifestuje i kroz pitanje suicidalnog ponašanja. Realizovani suicid je tri do četiri puta učestaliji kod muškaraca, dok su razmišljanja o samoubistvu kao i pokušaji suicida češći kod žena.
Na veću rasprostranjenost suicidnih misli kod žena utiču poremećaji kao što su depresija i anksioznost, koji su dva puta učestaliji kod ženskog pola. Takođe, žene, u odnosu na muškarce, pokazuju veću spremnost da se obrate psihologu, lakše verbalizuju probleme koje imaju i spremne su da podijele svoja iskustva sa drugima pa samim tim imaju veću korist od preventivnih programa. Smatra se da su kod žena jači biološki motivi jer su žene nosioci vitalne reprodukcije, te postoji stav da trudnoća i rađanje djece imaju zaštitno dejstvo za žene, tako da je suicid za vrijeme trudnoće i dok je dijete malo veoma rijedak. Studije pokazuju da muškarci ređe traže pomoć, a reakcije muškaraca na ekonomsku nestabilnost su mnogo jače i nepovoljnije nego reakcije žena. Negativan uticaj na muški pol ima društveni pritisak u tradicionalnim sredinama u kom se muškarac smatra kao snažan, nezavisan i sa većom tolerancijom na bol. Ovakve norme imaju loš uticaj na muškarce, pa oni rijetko traže pomoć i odlažu liječenje.
Depresija, stres i suicidalnost
Najčešći poremećaj koji je povezan sa realizovanim suicidom je svakako depresija. Ustanovljena je korelacija između suicida i depresije kod 15% hospitalizovanih pacijenata koji su pokušali da izvrše samoubistvo.
Stres i suicid su takođe tijesno povezani, počevši od svakodnevnog stresa, zatim ekonomski nepovoljne situacije, nezaposlenosti, porodičnih problema, pa sve do prirodnih ili vještački izazvanih katastrofa. Veliki broj životnih problema imaju dimenzije stresora visoke vrijednosti, a ukoliko dođe do nemogućnosti prevazilaženja tih stresora javljaju se anksioznost i depresija koji su u visokoj korelaciji sa suicidalnim rizikom.
Osobe koje su izložene dugotrajnom i intenzivnom stresu imaju veći suicidalni rizik. Važno je naglasiti da postoji više stresora koje utiču na suicidalnost, a to su: traume, gubitak bliske osobe ili posla, finansijski neupsjeh, zlostavljanje, zanemarivanje itd. Stres utiče na ljude na različite načine uključujući smanjenu sposobnost suočavanja i rešavanja problema, osjećaj bespomoćnosti, anksioznost i depresiju što su svakako faktori koji povećavaju suicidalni rizik.
Suicidalnost u Crnoj Gori
Činjenica je da se Crna Gora nalazi pri vrhu svjetske ljestvice što se tiče broja samoubistava. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2019. godine Crna Gora se nalazi na 14. mjestu u svijetu po broju samoubistava, a u regionu zabilježena je najveća stopa samoubistava upravo u Crnoj Gori - 16,2%.
Glavni uzroci suicidalnosti u Crnoj Gori su bolesti zavisnosti od psihoaktivnih supstanci, patološko kockanje, depresija, mentalni poremećaji i siromaštvo koje se povezuje sa niskim socio-ekonomskim statusom.
Prevencija suicida
Prevencija suicida predstavlja kompleksan proces koji sadrži niz različitih preventivnih mjera i strategija usmjerenih na smanjenje suicidalnog rizika, kao i na jačanje kvaliteta života i pružanje pomoći ljudima koji se suočavaju sa suicidalnim mislima.
Prije svega, važna je edukacija, kako bi se povećala svijest o ovom problemu. Edukacija dovodi do lakšeg traženja pomoći i prepoznavanja suicidalnog rizika, a dolazi i do novih saznanja i smanjenja stigmatizacije. Još jedna važna stvar jeste unapređenje metoda koji identifikuje osobe sklone suicidu i upućuje ih na dalji tretman. Taj tretman podrazumijeva psihološku podršku i liječenje koje je ključno za prevenciju suicida. Osobe koje su sklone suicidalnom ponašanju moraju biti upućene na stručnu pomoć, koja uključuje farmakoterapiju, psihoterapiju i u krajnjem slučaju hospitalizaciju. Cilj prevencije jeste redukcija novih slučajeva suicida i poboljšanje kvaliteta života kod osoba koje su u riziku od suicida ili onih osoba koje su već preživjele pokušaj suicida.
Ono što je veoma važno jeste rano prepoznavanje faktora rizika kako bi se brže identifikovale osobe koje su u suicidalnom riziku. Prvi znaci upozorenja su: osjećaj bespomoćnosti i beznadežnosti, elementi depresije i anksioznosti, socijalno povlačenje, izlivi bijesa, nagle promjene raspoloženja i nesanica. Zaštitni elementi za potencijalne suicidante su: razvijeno samopouzdanje i samopoštovanje, efikasno rešavanje problema, razvijena sposobnost prilagođavanja situaciji, postojanje socijalnih odnosa, zdravo radno i porodično okruženje i podrška.